Je li Pješčani kamen pogodan za upotrebu u zgradama?
Pješčanik je jedan od najraširenijih kamenja, čest u mnogim geološkim sekvencama i lako se koristi u arhitektonske svrhe. U izgradnji, glavna prednost pješčanice nad većinom drugih kamenja je u tome što se može lako podijeliti duž svoje taložne ravnine pomoću osnovnih ručnih alata - a prirodna split lica su vrlo potrebna.
Pješčani kamenci se mijenjaju u prirodi njihovih konstituentnih zrna i mogu se mijenjati po veličini, sastavu, obliku, grubosti i stupnju rastvaranja.
Čestice mogu biti poredane u različite trake, a kvalitet i tip prirodnog cementa su promjenjivi. Sve ovo utiče na to kako će se svaki dat pješčani kamen ponašati kao dimenzionalni kamen.
Pješčanik nije uvijek najsvestraniji prirodni kamen, uglavnom zbog ograničenja koja nameće prvobitni proces potkoljenice. Tamo gdje pješčar dolazi iz morskih naslaga, kreveti su obično relativno tanki, a ovi stogovi mogu stvoriti slabosti, iako se ovi mogu iskorištavati pri podjeli kamena na podove i podove, a ponekad i za krovište.
Pješčanik može imati prednost u odnosu na krečnjake u tradicionalnoj block stone masonry upotrebi jer čak ni niže kvalitete pješčanik nije u upotrebi u mjeri oštećenja koje vapajnjak može (iako je većina oštećenja vapajnjaka u prošlosti može biti povezana s kiselom kišom, ne tako često više).
Vjerojatno je glavna razlika između vapnenca i pješčanog kamena nedostatak mreže mikropore u pješčarima, što znači da oni imaju nastoje ne držati vodu toliko dugo kao vapnenac i stoga su manje pogođeni učincima mraza.
Osim toga, pješčani kamenci imaju manje totalne poroznosti. To znači da kamen može držati manje vode i da je manje izgleda da će imati povećanje unutrašnjeg pritiska zbog smrzavanja vode ili kristalizacije soli i izazivanja pucanja ili drugih oštećenja.
Glavni mana koju peščari izlaže u odnosu na većinu drugih kamenja je prisustvo različitih vrsta supstrata koje mogu uticati na različita svojstva. Naprimjer, male količine karbonata u matrici mogu značajno smanjiti otpornost na kisele uticaje. Mnogi pješčari sadrže male količine glinenih minerala, koji su općenito inertni, ali ponekad oteknu, uzrokujući oštećenja pod stalnim ciklusima mokraće i sušenja. U nekim slučajevima, uključenja ili regije bogate glinom će brzo prebroditi.
Za razliku od mnogih dostupnih kamenja, teško je zamisliti okolinu u kojoj bi se pješčani kamen pojavio van mjesta. Ovo je možda zato što pješčani kamen čini većinu našeg krajolika.
Kroz kratko istraživanje novih dešavanja u dizajnu i pripremi pješčanika, kao i inherentnih ekološki ljubaznih svojstava materijala, jasno je da pješčanik ubrzano postaje gradivni materijal budućnosti. U kombinaciji s bezvremenim prednostima pješčanika, uključujući njegovu trajnost, snagu i otpornost na klizanje, kao i povećanje vrijednosti s vremenom, pješčanik se dokazao kao svestran i koristan kamen.
